Kiss me like you wanna be loved.

zivotusnovima:

Nije problem kada izgubite nekog. Problem je kada izgubite sebe. To je nešto najvrijednije što čovjek može izgubiti.

ahmerakayeah-deactivated2022111:

Kažeš:“ Vodiću te u Amsterdam, obećavam.”

Ali ti ne znaš da smo tamo već bili.

Sreli smo se na peronu,

čekajući vlak za Pariz

oboje odbjegli od stvarnosti.

Rekao si mi:“ Ti si najružnija djevojka koju sam vidio, ali bih rado putovao s tobom.” Neko drugi bi ti okrenuo vilicu naopačke, jer taj neko ne bi shvatio da je to bio kompliment. Sve što je tada bilo lijepo, bilo je lijepo na isti način. Ja sam bila ružna. To je bilo sasvim dovoljno da u vagonu sjednemo jedno do drugog, tek toliko da bi nam se ruke “slučajno” dotakle. Nisi bio nešto naročito lud za knjigama, jer te kako si i sam govorio nije zanimalo o čemu piše i razmišlja gomila zamlata koja nema prečeg posla nego narodu poturivati njihova mišljenja, ali si tobože slušao dok sam ti čitala ne toliko poznatu knjigu Dostojevskog. Poslije si je i sam kupio, navodno zbog toga što često gubim stvari, pa ako se takvo nešto desi - da ne žalim, jer mi je druga već pri ruci. Složili smo se da je Pariz suviše romantičan i da tamo idu parovi koji jedno drugom tepaju “Bebo, kuco, maco”. Amsterdam se činio kao sasvim prikladan grad za ljude poput nas dvoje. Po dolasku, opijeni amsterdamskim čudima, obukli smo se u do tada neznana ludila. Prvo smo procunjali do Pijace cvijeće, jer se tobože cvijeće rodilo u Holandiji, a i frcokle su izgledale ljepše sa gomilom ruža prišivenim na njih. Želio si da svratimo negdje na pivo, ali smo se nekoliko trenutaka nakon toga oboje složili da to i nije tako dobra ideja, jer bih ja već poslije trećeg počela pričati kako sam bježala s drugom Titom kroz Drvar i kako sam upravo ja osmislila riječ “nebo”. Tebe je naročito zanimao Muzej sexa, mada se nismo dugo zadržali tamo,ali smo zato vodili polemiku o razlici između sexa i vođenja ljubavi dok smo jurcali ukradenim biciklom po šarenim ulicama. Ti si bio mišljenja da tu i nema neke bogzna kakve razlike, ali ti se dopalo moje mišljenje da je sex umova nešto što može nadjačati to dvoje. Sve novce smo već potrošili na neke koještarije, pa nam je jedino preostalo parče zemlje i nebo kao plafon kao idealno mjesto za prenoćiti. Vodili smo taj sex umova sve do 4 ujutru, razglabajući o svemirskim zakonima, pismima, a onda smo se dotakli i budućnosti. Govorio si o tome kako su tvoji pogledi na svijet drugačiji i kako bi jednog dana želio dokazati ljudima da u svemu i u svima ima nečeg vrijednog pažnje, pa se samim tim posao fotografa sam nametao. Sutradan si me učio kako se ispija pivo u jednom cugu, kako ljudi poput tebe drže cigaretu, pokazao si mi i neke plesne korake ,koje ja ne bih nazvala baš tako, dok su ulični svirači svirali neku pjesmu koju smo tada prvi put čuli. U Amsterdamu smo se zadržali još 2 dana, a onda smo ludila preselili u Rim, Veneciju, Moskvu i u svim tim gradovima smo se vjerili najmanje 10 puta. Nismo imali kuću, ali smo imali jedno drugo kao sklonište od buke, mlakih zagrljaja, praznih riječi, ispranih umova. Nikada jedno drugom nismo rekli “volim te”, nismo stigli, previše vremena smo trošili na dodire, otimanje riječi s usana, izvlačenje osmijeha. To “volim te” se nekako osjećalo samo po sebi. Te riječi bi nekako poljuljale sva ta čudesa, zato smo ih izbjegavali u š i r o k o m krugu.

Sve se to zbilo u svijetu gdje je ljubav bila dovoljna, u svijetu gdje od života nisi tražio ništa više od toga da imaš nekoga s kim bi zauvijek bio dijete. Ne znam u koliko još svjetova sam kročila svojom nogom, ali ni u jednom te više nije bilo. Sve do sada. Sada smo ovdje, u svijetu u kojem me nazivaš lijepom.

(via umjestobiografije-deactivated20)